Intervju: JUS Projekt

Dizajn u socijalističkoj Jugoslaviji imao je drugačiju funkciju i pristup u poređenju sa današnjim vremeno: cilj je bio stvoriti proizvode namijenjene širokom dijelu populacije i uglavnom za domaće potrebe. Danas, iako postoji kvalitetan dizajn, pokušaj da se udovolji svim segmentima modernog kupca često vodi ka komplikacijama, dok jednostavnost ostaje suštinska vrijednost. Dva brata Marko i Darko Miladinović koji stoje iza inspirativnog "Projekta JUS", u intervjuu Helem Nejse Talent Akademije, podijelili su svoja razmišljanja o unikatnom dizajnu kojeg oživljavaju na svojim grafikama. Čak 50 godina kasnije ovi nesavršeni, nereprezentativni tehnički objekti postali su dio njihove osobne nostalgije, topografije i  kulturnog i emocionalnog područja u kojem su nekada živjeli.

Šta je to u produkt dizajnu bivše Jugoslavije što vas privlači i inspiriše da radite?

Marko: Dizajn je tada za razliku od današnjeg vremena bio rezervisan za struku, a struka uvek radi analitički. Iztražuje tržišine potrebe, tehničke, proizvodne mogućnosti, trendove, funkcionalnosti, ergonomiju, regulative i na kraju traži svoj prostor na tržištu. Kako smo živeli u socializmu ti produkti su bili namenjeni najširem delu populaciije za uglavnom domaće potrebe. Fabrika Tomos, naprimer, je proizvodila Tomos Automatic koji je bio dostupan široj publici i kao takav postao neka vrsta ikone. Svi smo ga imali. Bio je jednostavan za održavanje, dostupan, praktičan i na taj način nekako sladak. 

Ne mislim sa time, da danas nema kvalitetnog i dobrog dizajna, ali u želji da bi udovoljili svim segmentima koje moderan kupac danas traži, zalutali smo se u neku vrstu polucije. Jednostavnost je bila suštinska. 

Darko: Teško se je opredeliti i pokazati na specifičan tip dizajna. Privlačnih je puno produkata. Pogotovo je zanimljivo istraživanje jednog razdoblja i nastalih trendova, novih mogućnosti i tehnološkog razvoja jedne posleratne i predhodno uglavnom agrarne države. Preskok u glavama je bio ogroman. Tako da je interesantno sve od krivljenja laminiranih drvenih ploča, akrila do poliestarskih prefabrikata.

Projekt JUS kroz kultna tehnička obilježja bivše Jugoslavije priča priču o jednom razdoblju, jednoj generaciji i određenom načinu života koji se odvijao na ovim prostorima. Kako kroz svoj rad birate te specifične elemente kulturnog i tehničkog naslijeđa koje predstavljate na svojim grafikama?

Marko: U početku smo znali, da tih proizvoda, koje bi željeli uključiti u naše grafike ima puno, ali smo tek kroz proces istraživanja shvatili koliko je zapravo toga bilo. Na društvenim mrežama kruže sličice sa obrisom Jugoslavije, gdje su kao zastavice zabodene sve fabrike, koje su bile zastupane sa svojim vlastitim brendovima i toga je zaista bilo puno. Možemo zaključiti, da sve te proizvode mogu crtati još i naša djeca i teško vjerujemo da bi obuhvatili većinu.

Naš odabir tako polazi od onih najpopularnijih, koji su zaista bili deo čitavog pejzaža Jugoslavije ili domaćinstva poput Gorenje šporeta, Fiće, Rogovih bicikala, Iskrinih telefona i Borosana. Svakako imamo još puno posla. 

Darko: Odabir je na neki način urađen na ličnom iskustvu. Na samom početku su to bile stvari s kojima smo bili u dodiru kao klinci. Kasnije tokom istraživanja pokazale su se stvari sa kojima su bili u dodoiru naši roditelji i druge posleratne generacije. Ali uglavnom crtamo one za koje znamo da će ih šira publika prepoznati.

Kako pravite razliku između nostalgije i retrospektive u svom radu?

Marko: Retrospektiva mi je čak bolja definicija nego nostalgija. Hvala Vam na tome, nismo je koristili. Ali da, kao što je zapisano u našoj misiji., novim generacijama želimo pokazati, da smo nekad imali znanja i da smo bili sposobni. To je ujedno i naša poruka mladima. Zašto ne bi mogli i danas? Sa dolaskom zapadnog principa tržišne ekonomije mi se nismo probudili iz nekog zimskog sna. Živjeli smo vrlo slično kao i zapadnjaci. Imali smo jako razvijenu kulturu, glazbu i film, sport, arhitekturu i dizajn. Sa našim odabirom grafika tako želimo pokazati spektar znanja kojeg smo imali u tom vremenu. Naravno da posle toliko vremena ti proizvodi u nama bude pozitivna osećanja koje možemo povezati sa nostalgijom i za nekim lepim i boljim vremenima dok smo još bili mladi. Između retrospektive i nostalgije je tako vrlo tanka linija.

Darko: Teško! Neki produkti imaju tako jak nostalgičan naboj, da momentalno ulaze u retrospektivu.

Kako smatrate da naslijeđe jugoslovenskog dizajna može uticati na savremenu dizajnersku praksu? 

Darko: Naše nasleđe pre svega treba prepoznati. Po mom mišljenju je u tranziciji u potrošačko društvo to isto nasleđe bilo ili ideološki brisano i nekako na brzu ruku zaboravljeno. Kao da nas je neko hipnotizirao. Razišli smo se u svoje male mikro (nacionalne) kozmose i danas nema te institucije, osim nas ljubitelja, kojoj bi uspjelo to nasleđe na adekvatan način predstaviti javnosti. Nakako kao, da sa tom fenomenalnom dizajn retrospektivom niko neće u koštac.  a siguran sam, da bi uticaj bio ogroman i na kraju kohezivan na dizajn celoga prostora regije. Skandinavski dizajn je odličan primer jednog autentičnog i prepoznatljivog načina razmišljanja.

Marko: Kao što sam već pomenuo, mi dizajn smatramo strukom poput medicine. Verovatno nećemo komšiju, čiji je kum slučajno zubar, da pitamo šta misli, da li da vadimo zub, ili da ga lečimo? Uveren sam, da su se nekad dizajnom bavili isključivo stručnjaci, od kojih su neki bili bolji neki malo manje. Svakako je struka i obrazovanje nešto što je nekad bila osnova u svemu i na taj način su i proizvodi bili upečatljiviji i funkcionalniji. Obrazovanje i znanje su ključ.

Kako su se estetski standardi i preferencije u dizajnu promijenili od prošlosti do danas?

Marko: Svakako putem razvoja tehnologije prozvodi i njihov (industrijski) dizajn bitno se mjenjaju. Nekad je bio „flat screen“ TV poput slike na zidu potpuni SF, da ne pominjem telefone, koji su danas postali ujedno i kompjuter, fotoaparat i multimedijska sprava. Smatram da su te stvari neuporedive pa tako stari proizvodi danas zaista imaju više-manje samo nostalgičnu i estetsku vrednost. U New Yorku prošle godine bio sam svedok kako su gradske vlasti pred kamerama svih medija isčupale zadnju telefonsku govornicu, koje su nekad bile ikone grada. Dok je u industrijkom dizajnu danas sve drugačije, grafički dizajn nekako se uvek vraća nazad. Tako zvani „retro dizajn“ je uvek u modi. Samo pogledajte npr. Pepsi, Peugeot i slično. Ponovo se vraćaju na stari vizualni identitet.

Darko: Sigurno je tehnologija jedan od glavnih pokretača i ostvaruje globalni diktat. Zanimljiv je eksperiment-plakat objavljen sa strane Mirka Ilića sa fotkama svih savremenih SUVa obojenih u bjelo. Naslov plakata je; “dizajn is dead”. Svi su toliko slični, da su na kraju isti. Pogledajmo samo naše najbolje prijatelje mobilne telefone. Tu praktično nema razlike. Da li je to dobro ili to nekome smeta, ne znam. Znam samo da me više privlači ono staro, ali to staro ima nešto nepobedivo i trajno u sebi. Budi nadu i smisao. Dok ovo novo služi i koristi ali na naki način i razdvaja.

Da li mislite da digitalni alati danas omogućavaju veću kreativnu slobodu u dizajnu ili postavljaju nova ograničenja u poređenju sa tradicionalnim tehnikama?

Marko: Svega po malo. Na neki način tehnologijom, ako se mudro koristi, moguće je sve, ali opet ubrzani procesi i jako velika potražnja tržišta ne dopušta koncept vremena. Imao sam dosta puta utisak, da je puno stvari napravljenih pod pritiskom „deadline-a“. Pogledajte kako se danas pravi muzika. Dok je nekad u studiju čitav orkestar uživo snimao ploču, danas se puno muzičke produkcije radi maltene na telefonu us pomoć aplikacija. To se može i čuti, zar ne?

Darko: Glavni alat je po mom mišljenju još uvek ljudski mozak i ljudska mašta. Tome alatu je dan danas izmišljena zastrašujuća konkurencija, mislim na AI. Taj je svakako zanimljiv i stvara nove produkcijske mogućnosti, ali sve te mogućnosti stvaraju jednu čudnovatu atmosferu i privid - da je sve moguće, ali još uvek ne vidim velikih kvalitativnih promena. No moram reći da mi je izuzuetno zabavan kanal “Abandoned Films” na YouTube-u, gde neko vrlo kreativan stvara blockbuster trailere od Matrixa do Ratova zvezda u maniru Panavision filmova iz 50ih godina pomoću svih mogućih A.I. alata. Skoro pa u JUS maniru.

Sve države iz bivše Jugoslavije imale su prepoznatljive crte u vizualnoj komunikaciji i sve su ostavile svoj otisak na kulturu, na koji način je dizajn važan za identitet jednog kolektiva? 

Darko: Dizajn je alat koji se koristi za rješavanje problema i stvaranje pozitivnih promena. Jugoslovenski dizajn je svakako ispunio svoju misiju. Pitanje identitea je stvar debate, dok kvalitet i pozitivni uticaj nisu u pitanju.

Marko: Dobar dizajn svakako uzrokuje pozitivne asociacije sa vašim ili bilo kojim kolektivom. Dizajn odražava vaše vrednosti, vašu kulturu, kredibilitet i profesionalsnot. Dizajn je naravno uvjek u suživotu sa aktuelnim kontekstom i narativom, koji stvara konačnu sliku. 

Kako balansirate između autentičnosti i modernih estetskih trendova kada radite na dizajnima inspirisanim prošlim vremenima?

Darko: Trendovi su bili i bit će. Mi smo za sebe i JUS projekt smo izmislili na svoj način. Način je manira-tehničkog crteža u mašinstvu. Crtež je uvek strogo dvodimenzionalan i ocrtava tri glavna pogleda: tlocrt, frontalni i bočni pogled. Treću dimenziju dobijamo jednostavnim sjenčenjem i bojom. Gradienti su strogo zabranjeni.

Marko: Uveren sam, da je dizajnerska struka jako povezana sa ciljevima odnosno strategijama različitih institucija. Verujem da su dizajneri tu, da se integrišu u proces. Ako neka ekipa dođe do zaključka da se vrati na dizajn iz vremena krajem 60', onda je uloga dizajna da to otprati. Ne da iskopira, nego da mašta i nadogradi. Sa druge strane dizajn često diktira trendove i pravi tektonske pomake. Pomenuo bi Dieter Ramsa i Philippea Starcka, koji su svojim pristupom odredili nove pravce.

Smatrate li da vaši radovi igraju ulogu u očuvanju i promociji kulturnog naslijeđa bivše Jugoslavije? 

Marok: To je u principu bio i naš cilj. Kulturno nasleđe je nešto što se mora čuvati kao zjenicu oka svog i ne ga odbaciti zarad neke aktuelne politike, koja želi zbog vlastith ciljeva izbrisati blago naših predhodnika, koji su se zapisali u svtesku kulturnu i dizajnersku baštinu. U Jugoslaviji i tom sistemu, kakav on već bio, su se proslavili dizajneri sa svojim djelima koje danas možemo vidjeti kao dio permanentnih izložba u svetskim muzejima poput MOMA u New Yorku. Da samo pomenem nekoliko. Tu su Edvard Ravnikar, Niko Kralj, Davorin Savnik, Saša Machtig, Marko Turk, Mirko Ilić, Jani Bavčer, Mihajlo Arsovski, Boris Bučan, Matjaž Vipotnik, Boris Ljubičić, Miloš Čirić… mogli bi nabrajati još dugo.

Darko: Da. Možda bi samo dodao, da je to što radimo retrospektiva tehničkog kulturnog nasleđa.

Kako će vaša radionica na Helem Nejse Talent Akademiji povezati retro dizajn sa savremenim dizajnerskim praksama? Koje su ključne lekcije iz prošlosti koje se mogu primijeniti danas?

Marko: Ključna stvar po mome je, kako izvući principe i poruke naše slavne dizajnerske prošlosti i to iskoristiti u današnjici. Mislim da je potrebno razmišljati šire i izaći iz kokuna strogog dizajnerskog razmišljanja. Moramo dosta čitati i razumjeti ko smo, gdje živimo i predvideti kuda idemo. 

Darko: Ključ je u proučavanju nakadašnjih dizajnerkih pristupa, moderne humanističke misli i slobode sa jasnim razumevanjem današnjice. Ključno pitanje je za koga se radi dizajn danas a za koga se radio nekada.