10. Maj 2024 - 09:32h
Dejana Mutavdžin, doktorica psihologije i asistentica na psihološkim predmetima na Fakultetu muzičke umjetnosti Univerziteta umjetnosti u Beogradu, bit će predavačica na programu Primijenjena muzička produkcija u okviru Helem Nejde Talent Akademije. Dejana je doktorirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je završila osnovne imaster studije psihologije. U svom naučno-istraživačkom radu fokusira se na odnos različitih tipova sposobnosti, emocionalne inteligencije i darovitosti u neakademskim domenima, kao i na mogućnosti njihovog prepoznavanja i razvoja u obrazovnom procesu. Na Helem Nejde Talent Akademiji, Dejana će polaznicima približiti psihološku pozadinu kreativnihzanimanja, pomažući im da bolje razumiju vlastitu motivaciju, savladaju tremu i razviju autentičan umjetnički izraz.
-Tačnije bi bilo reći da sam se u psihologiji muzike obrela, a to se dogodilo jer sam bila i još uvek sam zainteresovana za neakademske darovitosti, konkretno za darovitost u likovnoj i muzičkoj umetnosti. S obzirom na to da sam i sama nekada imala aspiracije da se bavim jednom od njih, bavljenje neakademskim darovitostima delovalo je kao prirodni nastavak bavljenja onim što me fascinira, samo iz novog ugla. Što se drugog dela pitanja tiče, uporedila bih istraživanja koja čitam i kojima se bavim sa rendgenskim snimkom – omogućava vam da vidite i nešto što se nalazi ispod površine, ali ne sve i to je uzbudljiv deo – to stalno postavljanje pitanja i traženje odgovora na njih putem istraživanja. Ipak, ma koliko interesantan bio proces tog zadiranja ispod površine i dolaska do novih uvida, istraživanja se ne rade zarad samih sebe. S obzirom na to da sam psiholog obrazovanja stalno je prisutno pitanje kako da se to novostečeno znanje upotrebi u nastavnom procesu ne bi li se svakom učeniku pomoglo da raste i razvija se, da se samoostvari i izraste u osobu koja je zadovoljna sobom, svojim životom i odnosima koje ostvaruje sa svojom okolinom.
-Za naučnog radnika je uvek izazovno kada ne postoji istraživanje na koje se može pozvati. Postoje različiti izazovi koji su povezani sa samom osobom, a ovde bih izdvojila perfekcionizam (ali onaj perfekcionizam koji koči). Perfekcionizam može predstavljati prepreku iz koje, dalje, izviru druge prepreke poput prokrastiniranja, samohendikepiranja... Dobro je to što se na perfekcionizmu može raditi. Kada je reč o preprekama kreativnom izražavanju, s obzirom na svoju primarnu obrazovno-psihološku orijentaciju, jedan od izazova vidim u dobro poznatom modelu odnosa između nastavnika i učenika, modelu „majstor-šegrt“. U takvom odnosu se učeniku ne iznose ideje na razmatranje, već se od njega/nje očekuje da želi da sledi majstorov put, da oponaša i ne dovodi u pitanje ono što majstor radi. Naravno, ovo je knjiški ekstrem i u realnosti ga nije lako naći u tom vidu, što je dobro, ali obrazovne prakse bliske ovom modelu jako su prisutne i njima se oblikuju mnogi muzičari. Ukoliko naša predavanja nisu participativna, ako ne podstičemo kritički odnos prema informacijama koje dajemo, eksperimentisanje sa idejama, i ako ne nudimo neke nove ideje i nove izvore znanja, smanjuje se verovatnoća da ćemo obrazovati učenike koji su zapitani nad onim što im se predstavlja kao tačno, koji promišljaju o pojavama koje opažaju kod sebe i oko sebe, koji sebe posmatraju kao aktera promena... Ukratko, kako organizujemo nastavu može imati udela u tome hoće li naši učenici samo reprodukovati postojeće ili, pak, produkovati nešto novo.
-Za uspešnost u onome što radimo potreban nam je određeni nivo pobuđenosti – određen nivo adrenalina; ako toga nema, ni naša izvedba nije adekvatna i može delovati bezvoljno. Pozitivna pobuđenost ili pozitivna trema nam je neophodna kako bi naše izvođenje delovalo energičnije, ubedljivije. Ipak, postoji optimum pobuđenosti i kada nivo adrenalina pređe tu granicu, on može početi da pravi izazove izvođaču. U tim slučajevima prepoznajemo simptome poput suvih usta, plitkog disanja, znojenja dlanova, podrhtavanja, leptirića u stomaku, mučnine, nekada i zamućenja vida. To su sve prirodne reakcije našeg tela koje je „programirano“ da tako reaguje na situaciju koju je naš mozak prepoznao kao ugrožavajuću. U toj situaciji telo radi ono što najbolje zna – sprema nas da se ili borimo ili da pobegnemo od opasnosti. Kada govorimo o optimumu pobuđenosti, mi mislimo na umeren nivo pobuđenosti, a Robert Vudi skreće pažnju da to šta je optimum zavisi i od toga šta se od nas očekuje da uradimo i kao primer navodi da se ono što je optimalno pobuđenje razlikuje kod flautiste u baroknom sastavu i kod bubnjara u rok bendu.
-Emocionalna inteligencija predstavlja jedan relativno mlad i interesantan koncept koji ima veze sa muzičkom uspešnošću, što su nedavna istraživanja i pokazala. S obzirom na to da je u pitanju višeslojan konstrukt, on višestruko utiče na uspešnost u muzici a čini se da to prvenstveno čini preko emocionalnog rečnika i upravljanja emocijama. Mi pretpostvaljamo da je bogat emocionalnih rečnik značajan, pre svega, u naučnom muzičkom radu jer je neophodno verbalno dočarati tuđe i sopstvene emocije, a jedna interesantna poljska autorka – Julija Kalenska-Rodzaj – smatra da prepoznavanje i imenovanje emocija kod sebe može prethoditi tome da se njima efektno upravlja. Kod upravljanja emocijama gotovo da je samoevidentno da je značajno za javne nastupe tako što doprinosi kontrolisanju treme, a značajno je i za odnose sa kolegama, sa saizvođačima, i o tome je dosta pisano (npr. Huawei amp; Jenatabadi, 2024; Nogaj, 2020). Ova istraživanja su tek u povoju i više je otvorenih pitanja no odgovora, ali tema je uzbudljiva i tek u narednim godinama ćemo imati bolju sliku o tome na koje sve načine emocionalna inteligencija može doprineti muzičkoj uspešnosti u različitim muzičkim subdomenima, žanrovima... Bilo bi interesantno čuti i mišljenje muzičara na te teme.
-Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje, s obzirom na to da se pristup i tehnika biraju i kroje spram osobe i spram cilja. Na fakultetu imamo čitav jedan kurs namenjen priremi za javni nastup i on je osmišljen tako da se studenti osnaže da „osluškuju sebe“, da promišljaju o svojim ponašanjima, potencijalnim uzrocima sopstvenih reakcija koje žele da promene, da znaju da ih prepoznaju kako bi na vreme reagovali. Časovi su osmišljeni kao „poligon za vežbanje“ i tu zajedno razmatramo šta može biti dobra strategija za reagovanje u konkretnoj situaciji, uz ograde da treba probati, usvaršavati konkretnu tehniku, i da ne treba biti obeshrabren ako nije delovalo, već pokušati sa nekom drugom. Otud, premda se na nekim tehnikama i vežbama duže zadržavamo, zapravo se trudimo da kod studenata razvijemo širi dijapazon veština i tehnika, da im damo nešto poput kutije pune različitog alata, i trudimo se da ih osnažimo da sami istražuju i prepoznaju kod sebe i kod svojih učenika koja alatka je verovatno najprimerenija osobi i situaciji.
-Na ovo pitanje se može odgovoriti sa dve razine – jedna je individualna, a druga je kolektivna. Obe su, naravno, povezane. Ukratko, uvremenjeno prepoznavanje i adekvatno negovanjedara može voditi samoostvarenosti, a ova je bitna za psihičku dobrobit pojedinca. Ovo je univerzalno, bez obzira na domen u kome je osoba darovita. Sa druge strane, svakom društvu je značajno da ima pojedince koji kreativno angažuju i dalje razvijaju svoje potencijale, što vodi prosperitetu društva.
-U početku mi je najveći izazov predstavljalo pokazati šta muzičarima može doneti učenje psihologije. To je zahtevalo dosta učenja i stalnog preispitivanja sopstvenog znanja. Pored toga, ono je zahtevalo i uvek traži partnerski odnos u učionici gde svaki od partnera u učenju donosi nešto specifično, a časovi su prostor da se znanja koja imamo spoje, i da ih zajedno istražujemo i tako zajedno učimo. To je i najuzbudljiviji deo časa – čak i kada istu temu razmatramo u nekoliko grupa čas je uvek drugačiji, jer uvek se nešto novo otvori i nešto novo sazna.
-Sada već imamo bogatu empirijsku građu kada je reč o vezi između muzičke uspešnosti i crta ličnosti. Tu se, između ostalih, pominju i neke odlike poput otvorenosti za iskustva, savesnosti, saradljivosti, ali i negativan doprinos crte neuroticizma. Naravno, bitno je kako se definiše i procenjuje uspšenost, a bitan je i uzrast ispitanika, kao i kako se procenjuju odlike ličnosti. Ukoliko bih sprovodila istraživanje o tome koja crta ličnosti je povezana sa autentičnim muzičkim izrazom, moja pretpostavka bi bila da je to otvorenost za nova iskustva. Ne znam da je ovo proveravano, tako da postoji mogućnost da ste pitanjem potakli i jedno novo istraživanje.
-Greške su sastavni deo svačijeg iskustva. Kada je reč o kritikama, kroz bavljenje komunikacijskim veštinama radimo na tome da studenti prepoznaju ti-poruke (one koje su usmerene na vrednovanje osobe) koje su im upućene i da asertivno reaguju. Sa druge strane, kada vam neko da konstruktivnu kritiku, često da i savet kako da se nešto unapredi; ukoliko se dogodi da savet izostane, možete ga zatražiti. Treba razmotriti savet i razmisliti kako da se on primeni pri sledećoj sesiji vežbanja. Kada je reč o sopstvenom izvođenju koje nije išlo po planu, može se analizirati snimak (ako je napravljen), razmišljati o mestu gde je propust napravljen, o uzrocima greške i spram toga napraviti plan kako da se klisko mesto popravi. Nakon što se sesija vežbanja isplanira, izvođenje je potrebno stalno nadgledati i, na kraju, proceniti koliko je bilo uspešno, šta je bilo dobro (i zašto), a šta treba popraviti i na koji način. Ove informacije se koriste pri planiranju naredne sesije vežbanja, koja se, takođe, nadgleda i evaluira. I tako u krug. Ovo je u psihologiji poznato pod nazivom samoregulisano učenje.
-Ako treba ukratko da to kažem, onda bih poručila da mogu očekivati malo strukturisaniji razgovor, pre svega, na temu asertivnog reagovanja. Ideja je da kroz razmenu i polazeći od onoga što već znamo, nadograđujemo svoja znanja i time se razvijamo, ali i učimo da funkcionišemo u različitim socijalnim situacijama tako da ne žrtvujemo zadovoljenje nekih potreba do kojih nam je stalo, niti da frustriramo zadovoljenje tuđih. Time pravimo dobru osnovu za produktivnu saradnju i za očuvanje dobrih odnosa sa onima koji su nam bitni.