Na ovogodišnjoj Helem Nejse Talent Akademiji, u okviru programa novinarstvo i dokumentarni film, svoje znanje i iskustvo s mladima će podijeliti Karmen Obrdalj – redateljica i scenaristica čije stvaralaštvo pomjera granice društveno angažiranog filma. Diplomirana na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, s magistarskom titulom sa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, Karmen je autorica višestruko nagrađivanih filmova i predstava. Njezin dokumentarni film Zašto mama vazda plače? obišao je više od pedeset festivala i osvojio trinaest prestižnih nagrada, a igrani film Kad jutro svane svoju je premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu, nakon čega su uslijedila brojna priznanja. Karmen je i autorica kazališne predstave Perzeide, nagrađene na Kazališnim igrama u Jajcu 2023. godine. Svojim radom neumorno istražuje teme identiteta, traume, slobode i otpornosti, koristeći dokumentarni film kao oruđe za društvenu promjenu. Kao predavačica na Akademiji, mladim autorima približit će moć filmskog izraza u borbi za istinu i pravdu u vremenu kada se granice između novinarstva i umjetnosti brišu.

Tvoji filmovi često tematiziraju društvene traume i lične ispovijesti. Kako biraš priče koje želiš ispričati i koliko u tome ima aktivističkog impulsa?

-Baviti se filmom znači baviti se društvom. Bez obzira na način koji pričate - zauzimate neki stav. Iz toga prirodno proizlazi aktivizam, iako mi nije nikada bio cilj direktno slati određenu poruku.

Film „Zašto mama vazda plače?“ ima snažnu emocionalnu i društvenu rezonancu. Kako si pristupila toj priči i šta ti je bila najveća odgovornost kao autorici?

-Kada radim dokumentarni film koji skoro uvijek ima u fokusu tuđu priču, svjesna sam etičke odgovornosti koja dolazi s tim zadatkom. Priču se mora ispričati dostojanstveno, s poštovanjem prema protagonistima, ali i ujedno se mora unijeti emocija. Radila sam film na temelju tuđih pisama i imala sam sreću što je žena s kojom sam surađivala bila vrlo kooperativna - na prvom susretu smo se povezale, držale smo se dogovora i granica što je učvrstilo povjerenje ali dalo i na autentičnosti filma.

Helem Nejse Talent Akademija okuplja mlade koji žele mijenjati svijet kroz medije i film. Šta ćeš ti pokušati prenijeti polaznicima – ne samo tehnički, već i ljudski i vrijednosno?

-Sa svojih studija su mi najveći utisak ostavili profesori koji su mi prenijeli vrijednosti koje se ne mogu teoretski naučiti. Umjetnost je preispitivanje i rad na sebi kao i osluškivanje sebe, promatranje svijeta i otvorenost prema istom. Želim prenijeti polaznicima ljepotu promatranja svijeta oko sebe i bivanja u trenutku - to je stvar koja će nam u budućnosti faliti, a ključna je za filmsku umjetnost. Također, želim ih upoznati s mogućnostima dokumentarca - hibridni i poetski dokumentarci su potpuno druga forma s kojem se većina ljudi nije susretala.

Granica između dokumentarnog filma i novinarstva danas je tanka. Kako vidiš ulogu dokumentarista u doba post-istine i senzacionalizma?

-Dokumentarni film je prostor u kojem se traži dublja istina - nijanse koje su danas u medijskom prostoru zanemarene. Bavila sam se u gore navedenom filmu poetskim pristupom - kada gledate dokumentarac tog tipa očekujete da proživite nečiju priču.

S obzirom na tvoje obrazovanje u Banjoj Luci i Beogradu, kako vidiš regionalnu scenu kada je riječ o ženskim autoricama i prostorima za njihove glasove?

-Iako mi je žao što uopće moramo govoriti u kategorijama muško/žensko autorstvo, činjenica je da je ženski glas na Balkanu dugo bio potisnut – zato mi je drago što se sada glasno čuje. Ponosna sam na sve nas. Čuje se jedan snažan ženski glas i mislim da su autorice vidljivije više nego ikada. Pravi se sve više predstava i filmova s glavnim ženskim likovima, što do sada nije bila praksa u balkanskoj kinematografiji.

Koliko je tvoj umjetnički rad istovremeno i oblik ličnog otpora i političke poruke, čak i kada ne koristi direktne političke narative?

-Odluka o svakoj poziciji kamere govori nešto. Ne moraš biti glasan da bi te se čulo. Sam čin usmjeravanja pogleda prema nevidljivima ili marginaliziranima već je dovoljan komentar.

Predstava „Perzeide“ donosi ženski glas u prostoru koji često zanemaruje žensku perspektivu. Kako pristupaš temi ženstva i identiteta kroz različite forme – film, teatar, dokumentarac?

-Bitno je da postoji dobra priča. Dramaturginja Emina Kovačević-Podgorčević je napisala odličan tekst Perzeide i na takvom djelu je prelijepo raditi. Stavile smo u perspektivu ono što je nama bitno - a to je bila žena koja je bila u nasilničkom braku. Eminin tekst mi se posebno svidio jer glavna junakinja nije žrtva, već je višedimenzionalan lik, a bojim se da smo svi svjedočili senzacionalističkom pristupu kod takvih tema. Nastojim sve likove bilo kojeg pola oni bili tretirati kompleksno - ne želim nikoga pojednostavljivati ni romantizirati već pokazati karaktere kakvi oni jesu.

Šta je po tvom mišljenju ključno za mladog autora danas – tehnička vještina, ideja, ili nešto treće?

-U moru svega danas, ideja, tehničkih mogućnosti, alata - mislim da je najbitnije biti autentičan i pod tim mislim autentično pričati priču. Filmovi koji zauvijek ostaju s nama i gledaju se iznova imaju jedinstvenu perspektivu. David Lynch, Tarantino, Paul Thomas Anderson - svi oni imaju nešto zajedničko, a to je njihov pogled na svijet. Čak smo došli do toga da kolokvijalno kažemo „tarantinovski“ za situacije koje nas podsjećaju na njegove filmove – pa ako neko može biti prepoznatljiv do te mjere, zaključak je jasan: trebamo biti autentični. Također pored toga jako je bitna istrajnost i rutina. Film je umjetnost koja zahtjeva puno vježbe i prakse i bez konkretnog rada nema ništa. Tako da uz autentičan pogled, radnu etiku i malo sreće - može nastati predivan film.

Kako balansiraš između umjetničke slobode i odgovornosti prema zajednici i publici, posebno kada se baviš osjetljivim temama?

-Kada ste u fazi stvaranja, ne možete sebe sami autocenzurirati. Umjetnost ne nastaje iz kalkulacije nego iz iskrenog impulsa. Reakcije publike je nepredvidiva i ako ih unaprijed pokušavamo zadovoljiti riskiramo da izgubimo ono najvažnije - autentičnost. Moje polazište je uvijek istina. Ako je priča iskrena, ona ima prva postojati, bez obzira na temu.

Koji su tvoji dalji planovi? Imaš li projekte u razvoju koje želiš podijeliti s nama – i hoće li, kao do sada, nositi snažnu društvenu poruku?

-Trenutačno čekam svjetsku premijeru filma “Metak u pušci” na Bašta Festivalu i radim na adaptaciji serije o kojoj još ne mogu ništa otkrivati, ali mogu reći da je glavna junakinja suvremena žena sa suvremenim problemima.