Intervju
Je li komedija snažno oružje za pozivanje na odgovornost onih koji imaju moć? Intervju s Almirom Bašovićem
Humor je fenomen svojstven čovjeku, ali njegovi uzroci i značenja često potpadaju u višeslojne interpretacije. Kroz povijest književnosti, komedija je služila kao zrcalo društvenih normi, alat za kritiku i izvor zabave. Almir Bašović, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i iskusni dramaturg, objavio je preko stotinu naučnih radova, stručnih članaka, prikaza, recenzija i eseja, te knjige o književnosti i teatru, a u intervjuu za Helem Nejse Talent Akademiju pružio je dublje razumijevanje ove složene umjetničke forme. U svom radu ispituje ostavštinu Aristofanove komedije i njenu ulogu u književnosti pružajući nam uvid u to kako smijeh i komedija oblikuju naše razumijevanje svijeta oko sebe te kako nam književnost može pomoći da ga bolje shvatimo.
Na početku, možete li nam objasniti fenomen smijeha? Šta je to što nešto čini smiješnim?
Od početka u evopskoj tradiciji postoje dva pogleda na smijeh. Za Aristotela je smijeh neki nedostatak koji nas ne boli, što će Bergson u svojoj slavnoj studiji o smijehu proglasiti programatskim načelom, govoreći da smijeh nema većeg neprijatelja od emocije. S druge strane, Platon smijeh povezuje i s osjećanjima gorčine ili sjete. Jedan veliki pisac je tvrdio da je smiješno uvijek povezano sa duhom, valjda zbog toga za nekoga kažemo da je duhovit.
Vi ste pisac i dramaturg sa značajnim brojem uspješno realiziranih predstava i ispisanih knjiga, ko su bili pisci koji su Vas prvi inspirisali i potaknuli da se počnete baviti pisanjem?
Ima toga previše da bi se moglo nabrojati. Mogu reći da se stalno vraćam Buchneru i Čehovu.
Postoji li nešto što nam komedija omogućava, a tragedija ne?
Otkako postoji tragedija kao uzvišena forma, nju prati njena pomalo prezrena sestra komedija. Goethe je negdje rekao da je, za razliku od tragedije, komedija forma u kojoj niko neće da umre, a svi bi da se žene. I ozbiljna komedija nam može ponuditi saznanje, do kojeg je dovodila radnja u klasičnoj tragediji, a da se pritom čovjek nasmije svojoj nesavršenosti, pa ako treba i da se oženi. Tragedija se bavi idealnim postojanjem, kada danas ta riječ ne bi bila toliko uprljana, rekao bih da je tragedija ideološka forma. Komedija se uvijek bavi konkretnim postojanjem, ona nam onogućuje da saznamo smijući se.
Humor može predstavljati sliku kulturološkog iskustva, sam smijeh kroz, recimo pozorište, stvar je zajedničkog socijalnog fenomena. Smatrate li da komedija može postojati „samo po sebi“ ili je nešto smiješno tek kada se podijeli sa drugima?
To je jako važno pitanje, jer se bavi pozicioniranjem u odnosu na ono čemu se smijemo. Od renesanse naovamo, u evropskoj tradiciji je pobijedio tip komedije koji nastaje iz našeg osjećanja nadmoći nad onim kome se smijemo. U jednom svom spisu o značenju komičnog, Baudelaire upozorava da su ludnice prepune ljudi s osjećanjem nadmoći, a da od skromnosti niko nije poludio...
Vaše predavanje i radionica na Helem Nejse Talent Akademiji veže se za ostavštinu Aristofanove komedije; zašto je bitno i danas izučavati Aristofana, jednog od prvih komediografa?
Jadni Aristofan je umro iskreno vjerujući da je bio komediograf, jer nije bilo današnjih pozorišnih intelektualaca da mu objasne kako je on, zapravo, bio postdramski i postmoderni pisac. Možda Aristofana treba čitati kao podsjećanje da ne živimo nikakvu eksluzivnu epohu u povijesti kulture, da ni svijet ni teatar nisu nastali samo zato da bi dogurali do nas.
Da li je Aristofan smiješan današnjoj publici? Može li šala stara nekoliko hiljada godina i dalje biti smiješna?
To je pitanje konteksta. Naravno da scena iz, naprimjer Aristofanovih Žaba, kada se Dioniz kao bog pozorišta uneredi u gaće od straha jeste smiješna i danas, samo što joj kontekst daje drugačije značenje. Dioniz kao lik nosi haljinu boje šafrana, što je tada bio znak da dolazi s istoka (otamo su, naime, dolazili i moda i kultura) te da ne mora raditi fizičke poslove. Preko te fine haljine on stavlja lavlju kožu, jer se on kao bog maskirao u Herakla, dakle, u čovjeka. Možda bi ga danas trebalo obući u markiranu odjeću ili u kostim neke pop-zvijezde, da bi ta komika funkcionirala...
Aristofan je koristio satiru i humor kako bi prikazao ljudsko ponašanje u društvu, mislite li da je danas komedija snažno oružje za pozivanje na odgovornost onih koji imaju moć?
Problem je što oni koji imaju moć uglavnom nemaju obraz. Totalitarni režimi nisu voljeli ozbiljnu komediju, a Kundera je negdje reafirmirao Rabelaiseov pojam „agelast“, što bi značilo „čovjek koji se nikad ne smije“. Naše društvo i naša kultura su puni hodajućih spomenika, koji se ne nikad smiju. Komedija ima i tu funkciju da ukaže na te lažne veličine, s punom sviješću o tome da priroda estetskog fenomena jeste takva, da dobra književnost ne dovodi do akcije u vanjskom svijetu.
Kako biste opisali utjecaj Aristofanovih djela na razvoj komedije kao žanra i na koji način njegove tehnike satire mogu biti relevantne za današnje društvo?
Teško bi bilo nabrojati utjecaj Aristofana na evropsku komediju. Od Čehovljeve konstrukcije lika i sižea koji nije građen na mehaničkom jedistvu teme, već na totalitetu razumijevanja, do hiperbolizacije tijela i parodije u Letećem cirkusu Montyja Pythona, možemo prepoznavati Aristofanove postupke. Grci su, baš kao i mi danas, živjeli jedan oblik totalitarizma javnosti. Kako kaže Bahtin, trg je temeljni kronotop grčke kulture, dakle, oni nisu poznavali podjelu na intimnu i javnu sferu. Slično se događa i nama danas, s tim što je Aristofanu na raspolaganju stajala i metafizička dimenzija postojanja. Temeljni postupak u njegovim komedijama jeste parodija, što bi značilo „uporedna pjesma“. On se bavio najuzvišenijim pričama, da bi pokazao i onu drugu, za Grke jednako važnu dimenziju postojanja, a to je smiješna i parodijska strana uzvišenog. Možda bismo od Aristofana mogli učiti koliko ono što svjesno ili nesvjesno parodiramo određuje i nas same.
Vaša nagrađena predstava Kreketanje inspirisana je Aristofanovim Žabama. Zašto Žabe i koje forme ste preuzeli iz te drame?
Imao sam sreću raditi kao dramaturg na pozorišnim predstavama i tako upoznati taj lijepi, prokleti i komplicirani mehanizam zvani teatar. Recimo, radeći Gogoljevog Revizora sa sjajnim rediteljem Driterom Kasapijem u Narodnom pozorištu Sarajevo (u vrijeme dok je to pozorište bilo načulo za postojanje moje malenkosti), shvatio sam da se mi u teatru unaprijed, pomalo cinično, odričemo potrage za svetim. S druge strane, bio sam svjedok da se glumica ili glumac tokom dva mjeseca proba fizički promjene, što govori o tome da je teatar u svom najboljem izdanju tu vezu sa svetim sačuvao. Otud moja potreba da parafraziram Aristofanove Žabe, koje je Aleš Kurt s tuzlanskim ansamblom radio usred pandemije Korone, što je toj drami dalo dodatna značenja.
Kako će radionice koje ćete održavati na Helem Nejse Talent Akademiji pomoći polaznicima da razumiju i primijene Aristofanove tehnike satire i humora u vlastitom pisanju?
Nadam se da će im pomoći. U Platonovom spisu Gozba, koji se nimalo slučajno bavi ljubavlju, saznanjem i važnošću komedije, Sokrat Aristofanu objašnjava zašto je komedija jednako važna kao i tragedija. Tu sebe Sokrat kao učitelja poredi s babicom, jer je njegov posao da iz čovjeka „porodi“ znanje koje u njemu već postoji. Nadam se da će ova Akademija barem malo doprinijeti da poraste natalitet kultiviranog humora, umjesto ciničnih dosjetki, te smijeha kao dokaza da smo ozbiljni ljudi. Jer, kako je govorio rahmetli Avdo Sidran, a njemu u vezi s pitanjem komičnog treba vjerovati, ozbiljan čovjek sebe ne doživljava previše ozbiljno.
