Diplomant fakulteta novinarstva sa Fakulteta društvenih nauka u Ljubljani i vodi NVO za digitalna prava, Građanin D, u Sloveniji. Fokusirajući se na digitalnu privatnost i sigurnost, medijsku pismenost i aktivno građanstvo, Građanin D zagovara otvoreni web, ličnu privatnost i osnaženog građanina.
NVO Državljan D ima osnovni princip inkluzivne promocije ljudskih prava i digitalnih prava.
Vjerujemo u otvoreno digitalno okruženje dostupno svima i smatramo da je digitalno okruženje važan dio općeg političkog okruženja. S tim ciljem fokusiramo se na tri ključna područja: digitalna prava, medijsku pismenost i aktivno građanstvo.
Promovišemo ljudska i digitalna prava organiziranjem javnih događaja (seminara, radionica, okruglih stolova), pozivima na akciju u pomenutim područjima, provođenjem analiza i izvještaja o trenutnim praksama u polju te povezivanjem s sličnim organizacijama širom regiona.
U modernom društvu svakodnevica je sve više prožeta tehnologijom i digitalnim komunikacijama, pitanja koliko smo zaštićeni na internetu i da li imamo ikakva digitalna prava postaju sve važnija. Domen Savič, diplomant fakulteta novinarstva sa Fakulteta društvenih nauka u Ljubljani koji vodi NVO za digitalna prava, u intervjuu Helem Nejse Talent Akademije otkrio je kako kroz povezivanje osobnog angažmana, kolektivnih napora i obrazovanja, svaki pojedinac, ali i kolektiv, mogu biti sudionici u oblikovanju budućnosti digitalnog doba, suočavajući se s izazovima i iskoristivši prilike koje tehnologija pruža za demokratski razvoj društva.
Rekao bih i da i ne. Mislim da definitivno možete izbjeći neke opasnosti online komunikacije tako što ćete biti svjesni vrsta prevara i drugih problema koji su povezani s načinom na koji se povezujemo i razmjenjujemo informacije online. Međutim, ne mislim da se možete potpuno zaštititi samo time što ćete biti vješti u digitalnoj pismenosti. U ovom slučaju, također trebamo razmišljati o učinkovitijim regulatornim mjerama, odgovornim kompanijama i dugoročnim društvenim promjenama koje će utjecati na ovo područje. Samo prepuštanje svega (odgovornom i obrazovanom) korisniku je recept za katastrofu.
Rekao bih da ova dva pojma znače otprilike isto. Ipak, postoji velika razlika između medijske i digitalne pismenosti, gdje se često pogrešno smatra da su upravo ti pojmovi identični. U tom smislu, rekao bih da se digitalna pismenost više fokusira na digitalne vještine i kompetencije, stavljajući veći naglasak na ulogu obrazovanog potrošača, dok se medijska pismenost više fokusira na ulogu aktivnog građanina.
Dakle, u posljednjih nekoliko godina, online prostor postao je sveprisutan – ono što je nekada bila odvojena linija komunikacije, danas utječe na naše političke procese donošenja odluka, našu ekonomiju, naše okruženje... internet je doslovno posvuda. S ovom sveprisutnošću pojavili su se i problemi privatnosti, slobode govora, sigurnosti i drugih pitanja ljudskih prava. Kao potrošači i građani, moramo biti svjesni tih prava i načina na koji digitalne politike utječu na njih – internet je davno izgubio svoju nevinost i sada je podijeljen između nekoliko interesnih skupina koje se bore za svoj dio kolača. Kritični digitalni korisnici koji su svjesni svog političkog kapitala i utjecaja, te se fokusiraju na suprotstavljanje agendama drugih interesnih skupina (političkih stranaka, velikih tehnoloških kompanija...) trebali bi biti ključni element u uspostavljanju online okruženja koje svi mogu uživati i koristiti za svoje dobro.
Prvo na redu je znanje i svijest o aktualnim problemima. Razumijevanjem što se događa i praćenjem recentnih političkih odluka u ovom području, možete aktivno reagovati i povezati se s ljudima koji se fokusiraju na ta pitanja, možete pronaći moguće načine reagovanja i spriječiti uvođenje negativnih politika.
Drugo je hitnost prepoznavanja političkog aspekta razvoja digitalnih politika. Kao što je već spomenuto, internet je sveprisutan i pritiskanje lokalnih i međunarodnih političkih entiteta da poštuju ljudska prava pri donošenju novih digitalnih regulatornih okvira je ključno.
Treće – moramo biti svjesni da novi regulatorni pokušaji doneseni na razini EU obično trebaju nekoliko godina da se prenesu u lokalne pravne okvire zemalja članica. To znači da se suočavamo s dužim razdobljima u kojima moramo obratiti pažnju na razvoj događaja kako bismo spriječili štetu, što je obično vrlo teško. Nedostatak pažnje javnosti obično omogućuje političkim akterima da budu pod utjecajem različitih interesnih skupina, što regulaciju čini neučinkovitom u praksi.
Mislim da je jedino učinkovito rješenje problema dezinformacija fokusiranje na temeljne razloge za njihovo postojanje. Ne vjerujem da su provjera činjenica i medijska pismenost dovoljni da zaustave ovaj problem jer su razlozi skriveni u društvenim i političkim pitanjima poput siromaštva, nedostatka povjerenja u medije i lokalne političare i slično. Ne bih stavio previše naglaska na pojedinca u tom pogledu – ne samo zbog toga što imamo ograničenu pažnju i resurse, već i zato što su prethodno spomenuti temeljni problemi odgovornost države.
Međutim – još nismo stigli do te tačke jer su države trenutno previše zaokupljene prikrivanjem cijelog problema, prebacujući cijelu krivnju za širenje dezinformacija na distributere sadržaja poput Facebooka i Googlea. Ove kompanije imaju djelomičnu odgovornost, ali nisu jedini razlog zbog kojeg smo preplavljeni dezinformacijama. Na primjer, kada im odgovara, političari redovito koriste dezinformacije kako bi diskreditovali svoje protivnike i sijali nepovjerenje, time svakako, snose dio odgovornosti za trenutnu situaciju.
Ne nužno. Mislim da je tehnološki razvoj trenutno uglavnom povezan s nekoliko digitalnih kompanija koje doslovno vladaju globalnom sferom i da tehnološke inovacije prvenstveno služe njihovim potrebama. Opća sigurnost je stoga kolateralni učinak jer se kompanije prvenstveno fokusiraju na svoj profit.
Uzmimo za primjer dezinformacije – određene tehnološke kompanije zapravo profitiraju od korisnika koji se bave dezinformacijama i stoga nemaju finansijski poticaj da ih suzbiju. Stoga je odgovornost države donijeti učinkovitu regulaciju kako bi se spriječilo njihovo širenje.
Nadalje, mislim da se tehnološki razvoj i techno-solutionism često koriste za izbjegavanje rješavanja stvarnih problema. Nedavno smo imali veliku političku borbu u EU oko zakonskog prijedloga koji bi kodificirao široki nadzor kao učinkovit način borbe protiv dječje pornografije na internetu, a zapravo ga je predložila tehnološka industrija.
Mislim da je privatnost sada postala roba i stoga je podložna najboljoj ponudi. Ljudi mijenjaju svoju privatnost za pristup digitalnim alatima i uslugama ili doslovno za setove lonaca dijeleći svoje kontakt informacije i druge osobne podatke. Učinkovita zaštita privatnosti vezana je uz politička i pravna rješenja i ne bi trebala biti isključivo prebačena na krajnjeg korisnika, jer ne možemo biti opterećeni time.
Zamislite sličnu situaciju u regulaciji cestovnog saobraćaja – ako bi korisnik bio jedina tačka odgovornosti dok vozi automobil i osigurava da je automobil siguran za vožnju. Bez cestovnih propisa, redovnih sigurnosnih pregleda i drugih regulatornih mehanizama, imali bismo potpuni haos na cestama.
Potreban nam je sličan pristup za online okruženje – set demokratski postavljenih pravila i moćan regulator koji provodi ta pravila u praksi, osiguravajući da ih svi poštuju.
Mislim da je aktivno građanstvo koncept koji podržavaju medijska pismenost i digitalna prava kao dva nužna alata. Dakle, kako biste bili aktivan građanin, trebate biti svjesni medijske pismenosti i obratiti pažnju na digitalna prava online.
Koristimo digitalna prava i medijsku pismenost u našem radu zagovarajući veću online privatnost, potičući ljude na sudjelovanje u političkim procesima donošenja odluka, objašnjavajući logiku masovnih medija i funkcioniranje demokratije i drugo.
Povezujući politiku, građansko društvo, lično angažovanje, ali i kolektivne napore i lično obrazovanje, motivišemo ljude da djeluju, reaguju i budu proaktivni u rješavanju zajedničkih pitanja poput privatnosti, sigurnosti, slobode izražavanja i medijskih sloboda u svom lokalnom i globalnom okruženju.
Kako se ljudska prava reguliraju u online sferi i koja je uloga pojedinca kao branitelja ljudskih prava u informacijskom društvu? Kakva je problematika net neutralnosti, zašto postoji sve veća potreba za medijskom pismenošću i kako osnažiti pojedinca da se brani od nadzora i cenzure?
