Intervju

Kazalište i komedija: razvoj, promjene, budućnost i društvena uloga

Kazalište je dinamično središte društvene i kulturne interakcije. U njemu se susreću različite priče, emocije  i  ideje, oblikujući prostor za kolektivno proživljavanje umjetnosti u stvarnom vremenu. I poput čarobnog prostora, pozornica tada postaje posredni medij između stvarnosti i mašte. Boris Senker, istaknuti kazališni teoretičar i autor, već desetljećima istražuje i piše o kazalištu i dramskoj književnosti 20. stoljeća. Objavio je niz značajnih kritika, eseja i studija. Na Helem Nejse Talent Akademiji, Boris Senker će predavati o komediji dell'arte, a u razgovoru nam je otkrio više o suštini komedije, njezinom utjecaju na savremeno kazalište, o tome zašto ova forma nastavlja fascinirati gledatelje i umjetnike, te na koji način otvara prostor za kritički osvrt na društvene norme i ljudsku prirodu. 

Šta Vas je motivisalo da uplovite u svijet kazališta i dramske književnosti? Kako ste na početku zamišljali poziv kojem ste se posvetili, a kakvim se on pokazao kroz iskustvo?

Svjestan sam da će moj odgovor biti banalan, ali, eto, nije se između kazališta i mene zbilo ništa dramatično, ništa spektakularno, ništa posebno, nesvakidašnje. Nije bilo neke objave – "kao grom iz vedra neba", kako Krleža reče da se njemu objavio Nietzsche – nije bilo nekog prijelomnog trenutka u kojem sam shvatio, osjetio da je "to to", da sam se tu "našao". Kazalište me privlačilo i uvlačilo polako, od djetinjstva, i još me drži uza se. Počelo je s ranim i jakim gledalačkim dojmovima: zvuk udarca kutlače – "šeflje", kako se u Zagrebu govori – o drvenu glavu marionete Olivera Twista u Zagrebačkom kazalištu lutaka, moj brat u "ulozi" Vuka u Crvenkapici u školskoj predstavi u Šestinama, baklje i konji na izvedbi Hermana Celjskog na gradu Grofova Celjskih, dakako u Celju, gdje je živjela moja baka po ocu. Zatim otvorena vrata Augustova hrama u Puli, a kroz njih, iz crvenoga svjetla koje obasjava tajanstvenu unutrašnost tog zdanja, pred nas dolazi lijepa djevojka – tek nedavno sam, igrom slučaja, od velike glumice Neve Rošić saznao da je to bila ona, tada studentica druge godine glume na Akademiji – i, kao Ifigenija, izgovara meni pučkoškolcu posve nerazumljive Goetheove stihove. Pa, nešto kasnije, opet stihovi, sad iz Molièreova Mizantropa na gostovanju Zagrebačkoga dramskog kazališta u Puli. Razumije se da je ipak odlučio studij komparativne književnosti, od 1966. do 1970., kad nas je profesor Hergešić vodio na generalne probe, kad smo počeli stjecati uvid u to kako glumište izgleda "iznutra". I poželio sam biti dio toga, sudjelovati u stvaranju predstava, prijavio se ujesen 1970. na prijemni ispit za režiju, pao na njemu, posve zasluženo, ali nisam odustao od kazališta, nego sam se priključio Tahiru Mujičiću i Nini Škrabeu, koji su pokretali Studentsko kazalište za djecu Malik Tintiilinić, zajedno smo u njemu napisali prvi tekst, Bajku o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici, zajedno ga s vršnjacima uvježbali i izvodili u Malom kazalištu Trešnjevka te do 1984., do Trenka iliti Divjeg baruna, zajedno nastavili raditi za Komediju, Zekaem, Histrione, Teatar &TD, za varaždinsko i osječko kazalište... 

Kakav je osjećaj gledati izvedbu vlastitih tekstova na kazališnim daskama? Koliko se izvedbe razlikuju od Vaše originalne vizije prilikom pisanja i koliko često dobijete ono što ste zamislili?

Od početka, od Svebora pa do posljednjih tekstova koje sam za kazalište napisao, a to su Istarska prikazanja, moje je pisanje dio dogovora, zajedničkih planova, uklapa se u timski rad. Vrijedilo je to pogotovo u godinama dok smo Nino, Tahir i ja zajedno pisali, pa je i pisanje bilo dijalog. Frcale su replika na repliku, dosjetka na dosjetku, nudili smo jedan drugomu nekoliko varijanti "istog" prizora. Ponekad, posve suprotno, dugo ništa, tišina, slijepa ulica, tapkamo u njoj, svaki u svom mraku, dok se nekom napokon ne "upali žarulja" pa krenemo dalje. Nekad je pisanje – recimo u zajedničkoj Domagojadi i samo mom Fritzspielu – pratilo pokuse, tekst je nastajao zajedno s predstavom, bio na kraju njezin "zapis", a ne "propis". Zato mi je teško govoriti o originalnoj viziji. Imam je, dakako, posebno mi jasne moraju biti "slike" početka i kraja, od toga nekako polazim, tražim put od jedne do druge, ali i ta moja vizija uglavnom nije samo moja nego je barem moja i redateljeva. U onim rijetkim primjerima kad sam tekst napisao samo "za svoj gušt" pa je ipak došao do pozornice, kao Gloriana u Pečuhu, iznenadilo me koliko ono što su na neki način bile moje riječi, više nisu moje, koliko ih prihvaćam kao riječi glumica i glumaca, likova, koliko me uspijevaju uvjeriti da ih oni evo sad "proizvode".

Kako vidite razvoj kazališta i dramske književnosti u posljednjih nekoliko desetljeća? Koje promjene smatrate najznačajnijima i zašto?

Uz kazalište, povremeno i u njemu, već sam više od pola stoljeća. Na posljednjim seminarima o suvremenoj hrvatskoj drami, a u mirovinu sam otišao prije osam godina, znao sam u šali reći studentima: "Što je povijest hrvatskog kazališta? JA sam povijest hrvatskog kazališta!" I shvatili bi, naravno, da ne mislim na sebe kao na "velikana" hrvatske drame i kazališta, nego na sebe kao na živu, što će nažalost reći i smrtnu škrinju u kojoj su pohranjeni deseci i deseci predstava. (Šteta samo što se ne mogu restaurirati i digitalizirati kao kopije starih filmova.) I razumije se da sam nostalgičan, da vjerojatno idealiziram predstave koje su obilježile cijeli moj naraštaj: Gavellina režija drame U logoru, s kojom je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća ZDK gostovao u Puli, a ja kao gimnazijalac bio u gledalištu. Pa Eduard Drugi, Aretej i Kolumbo redatelja Georgija Para na Dubrovačkim ljetnim igrama, Radojevićevo Kraljevo, Violićev Hamlet u Mrduši Donjoj, kao i njegovi Zločin i kazna pa Mockinpott – ne spominjem imena dramskih autora, nije ovo leksikon ili udžbenik, a i znamo ih – Juvančićevi Rosencrantz i Guildenstern, Spaićev Neprijatelj naroda, Kiklop i Priče iz Bečke šume, Gerićev Kaspar s čudesnim Ivicom Vidovićem, Kunčevićev Dundo Maroje i njegove Maškarate ispod kuplja... Ima toga i dolazim u napast, kao i svi ljudi mojih godina, na nove stvari u kazalištu gledati kao na ili "već viđeno", ili "bolje da i nije viđeno". Došli su u kazalište "neki novi klinci", donijeli svoje teme, svoj senzibilitet, svoju estetiku, a drukčije i ne može biti, i prihvaćam ga kao takvo. Najvažnija je promjena u tom što dramska književnost i kazalište više nisu gotovo isključivo "muški posao", kao što su bili u Vojnovićevo, Krležino, Brešanovo, Šnajederovo i naše doba. Žene u kazalištu više nisu samo glumice, šaptačice, kostimografkinje. Od prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine, od Lade Kaštelan kao dramatičarke, može se govoriti o ravnopravnoj zastupljenosti žena i muškaraca u svim kazališnim strukama. Nije to samo "politički korektna" pojava, nego je prisutnost žena u dramskoj književnosti i kazalištu dobrim dijelom i pridonijela onom što sam malo prije spomenuo, pridonijela je promjeni tema, senzibiliteta, estetike. Neću reći ni nabolje ni nagore, jer ne radi se o kvaliteti, nego je ta prisutnost promijenila kazalšte.

U komediji se često koristi humor, kako bi se govorilo o ozbiljnim društvenim temama. Na koji način Vi u svojim tekstovima balansirate između humora čiji je cilj da gledatelja nasmije i dubljih poruka koje pozivaju na promišljanje?

Nisam velemajstor smijeha. Volio bih da jesam, ali nisam. Osmijeh mogu izmamiti, buran smijeh baš i ne. Možda mi se nekad i to omakne, ali rijetko. A smijeh je, govori teorija, govore i filozofi i psihoanalitičari i antropolozi, iznimno važan, oslodađajući, pročišćujući, iscjeljujući. Pomaže nam da savladamo strah, da vratimo poljuljan, ugrožen osjećaj samopoštovanja, vrijednosti i, napokon, moći. Baš zato je smijeh, ovako kako ga shvaćam, neodvojiv od ozbiljnih društvenih tema, od pritisaka kojima smo izloženi, strahova koji se u nama javljaju, trauma koje smo proživjeli. Kad, recimo, rat, glad, bolest, izopćenost iz zajednice, prikažete kao nešto užasno, neljudsko ali i nadljudsko, možete u onih kojima ste to tako prikazali izazvati i osjećaj nemoći, gurnuti ih u rezignaciju, odustajanje, možda i zarvaranje očiju. A zašto o tom uopće razmišljati kad se ionako ništa ne može promijeniti?  Ako, međutim, humorističkim pristupom u tom užasu s kojim su ljudi suočeni otkrijete neki "feler", neko naprsnuće koje bi se moglo i proširiti, samo se valja u njega uvući, naći za nj primjeren alat, onda će on prestati djelovati "stameno", nesavladivo, nepromijenjivo. Uostalom i Brecht, koji je teatar shvaćao nadasve ozbiljno i vjerovao u njegovu moć, bio je duhovit čovjek, znao je nasmijati publiku na poseban način, u Zadrživom usponu Artura Uija, primjerice, ili u Švejku u Drugom svjetskom ratu. "Pekao je zanat" u kabaretu. Vjerujem i ja da aluzijama na likove i scene iz "ozbiljnih", "kanonskih" djela i njihovim persiflažama, a za tim razmjerno često posegnem, mogu izazvati i (o)smijeh, ali i podsjetiti na ono čime su se ti tekstovi, koje ne ismijavam, ne podcjenjujem ih, nego naprotiv vjerujem u njih, u njihovu otpornost na sve, pa i na moje "zahvate", posve ozbiljno bavili.

Kakvu ulogu kazalište igra u modernom društvu? U kojoj mjeri kazalište može biti alat za društvene promjene i kako umjetnički izrazi mogu utjecati na svijest publike o društvenim pitanjima?

Ne postoji jedno kazalište, ne postoji jedan razlog zbog kojeg se ljudi posvećuju kazalištu. Čak i u istoj predstavi netko može sudjelovati radi zarade, netko radi slave, netko radi zabave, a netko radi toga da ljudima nešto objasni, da ih na nešto potakne. Ne vjerujem u izravnu moć kazališta, u to da će neka "prevratnička" predstava izvesti ljude na ulicu, izazvati rušenje omražena režima, okrenuti u zraku strateške bombardere koji su poletjeli prema nekom cilju. Vjerujem, kao i mnogi kazalištarci koji se nađu u prigodi odgovarati na slična pitanja, u trajno posredno djelovanje kazališta na ljude. Vjerujem u to da ih ponovljeni susreti s kazalištem čine boljima, sućutnijima, tolerantnijima, otvorenijima, da osnažuju ono što u njima već postoji, ali prigušeno, potisnuto, da im pomaže u tom da osvijeste nešto što su tek nejasno naslućivali, da ih ohrabri time što im poručuje, da se poslužim od riječi do riječi Ujevićem: "Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. / I ono sve što ti bje, ču i što sni / gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom."

Kako vidite budućnost kazališta u digitalnom dobu? Na koji način nove tehnologije i digitalni mediji mijenjaju način na koji se kazališni komadi stvaraju, izvode i doživljavaju?

Radio, film i televizija nisu ostavili kazalište netaknutim. S jedne su strane omogućili kazalištu da asimilira nove tehnologije, da u izvedbu ugradi mehaničku reprodukciju zvuka i slike, recimo, a s druge su strane omogućili to da zahvaljujući izravnom prijenosu ili odgođenoj reprodukciji zvuka i/ili slike informacija o predstavi – informacija o predstavi, velim, ne predstava – svlada prostorne i vremenske granice i dopre do posve novih skupina recipijenata. Isto je i s novim tehnologijama i digitalnim medijima. Ono o čemu je Piscator prije sto godina mogao samo sanjati, i što je mogao tek dijelom ostvariti, i to uz izdašnu novčanu potporu pripadnika građanske klase, koju je na sceni oštro kritizirao, danas je dostupno i amaterskom kazalištu. Projekcije, svjetlosni efekti, snimanje izvođača i trenutačno projeciranje tih snimaka na manje ili veće zaslone, istodobno održavanje jedne izvedbe na nekoliko lokacija, sve je to postalo kazališnom svakodnevicom i sve se to može suvislo (ali i nesuvislo) koristiti. Kao živa gavelijanska "suigra" izvođača i publike u istom prostoru i istom vremenu, kazalite i danas, uza sva čuda tehnike, ostaje nezamjenjivo, kao što je bilo i ostalo i u eri radija, filma, televizije, i prije. 

Kao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kako vidite ulogu i značaj akademija znanosti za društvo danas? Na koji način mogu doprinijeti razvoju kulture, obrazovanja i znanosti u suvremenom svijetu, te kako njihova djelatnost može utjecati na rješavanje ključnih društvenih pitanja?

Na duboko podijeljenoj hrvatskoj političkoj i kulturnoj sceni, gotovo nitko za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti nema naročito lijepih riječi. Jednima je ona i dalje prožeta jugonostalgijom, drugima crna desnica, trećima tek "najskuplji starački dom". Ali, svatko bi u njoj htio vidjeti "svoje" ljude i bilo bi mu drago imati je na svojoj strani u nekom sporu. Kao ustanova koja okuplja nešto više od sto znanstvenika i umjetnika svih struka, koji su po mnogo čemu različiti – premda, za moj ukus, i dalje ne dovoljno različiti da zaista reprezentiraju hrvatsku znanost i umjetnost onakvima kakve one jesu, a ne onakvima kakve samo jedan njihov dio želi da budu – naša akademija, kao i druge akademije, nije homogena, nije jednodušna i ne može nastupati kao cjelina. U njezino ime govori samo Uprava, priopćenjima, dakako ne samovoljno sročenim nego na temelju konzultacija. Oglašavala se na taj način Akademija o mnogim stvarima, i o onima koje se tiču samo Hrvatske ili samo nekih segmenata hrvatskoga društva, i o onima koje se tiču bilateralnih odnosa, i o međunarodnim pa i globalnim temama. Sva se Akademijina priopćenja mogu pročitati na njezinim mrežnim stranicama, ali nema načina, nema "mehanizama" da bilo koga, bilo koju televizijsku postaju, bilo koje novine ili portal prisilite ili pridobijete – potkupljivanje mislim da ne bi bila poželjna praksa - da ta njezina  priopćenja prenosi, komentira, hvali ili napada, da ona gromoglasno odjekuju "medijskim prostorom"... Ostaje tako dojam Akademijine pasivnosti, inertnosti, konformizma, pa onda i suvišnosti. Akademija, međutim, nije samo njezinih sto i nešto redovitih člavova. Akademija su i njezini znanstveno istraživački zavodi, njezine galerije i muzeji, njezina znanstvena vijeća za mnoga područja, njezine brojne publikacije. Sve je to prisutno u našoj znanosti i umjetnosti, u društvu i kulturi, sve je to itekako "vidljivo", kako se to običava reći, ali ne mora se svagda i posvuda isticati povezanost s Akademijom. Važno je da na cijelom tom području vrsni stručnjaci i umjetnici dobro rade svoj posao a da im Akademija u užem smislu bude dostojan "poslodavac". 

Koje su ključne lekcije koje planirate prenijeti polaznicima i polaznicima na Helem Nejse Talent Akademiji? Koje vještine i znanja smatrate posebno bitnim za buduće dramske pisce?

Tema je Komedija dell'Arte (i njezino nasljeđe, mogućnost njezine aktualizacije), a što ćemo i kako raditi ovisi o sastavu, željama i interesu sudionika. Na meni je da obnovim svoje znanje o Komediji, da se prisjetim kako smo je Robert Raponja, redatelj s kojim najčešće surađujem, i ja unosili u svoje predstave, a sve ostalo bit će, da ponovim tu riječ, "suigra", nadam se kreativna. Bitne vještine i znanja? Svijest o tom da je pisanje dramskih tekstova rad s drugima i za druge pa je itekako važno moći i htjeti čuti glas drugoga, shvatiti ga i prihvatiti.