Intervju

U vremenu u kojem lažne vijesti preplavljuju medijski prostor, istraživačko novinarstvo uz dokumentarni film ostaje jedan od posljednjih bastiona istine. Mubarek Asani, nagrađivani istraživački novinar i producent Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), već skoro dvije decenije koristi kameru kao oružje u borbi za pravdu. S iskustvom u emisijama koje su razotkrile najdublje tajne bh. društva, Asani zna kako priču pretvoriti u moćan film koji budi savjest. Na Helem Nejse Talent Akademiji će predavati na programu Novinarstvo i dokumentarni film, a mi s njim razgovaramo o tome kako pronaći i ispričati priču koja mijenja svijet. Šta je istina, kako je prikazati i zašto je važno da dokumentarizam ostane aktivistički? Ovo je razgovor koji će vas natjerati da preispitate granice hrabrosti, etike i umjetnosti.

Dokumentarni film se često opisuje kao ogledalo društva. Kako Vi definišete dobar dokumentarac i šta ga čini autentičnim?

-Veoma mi je lako odgovoriti na ovo pitanje, u teoriji. Međutim, situacija postaje komplikovanija u praksi, kada krenete da stvarate dokumentarac sa ambicijom da on bude autentičan i kvalitetan. U tom odnosu teoretskog shvatanja definicije i samog procesa stvaranja, po mom mišljenju, gubi se veći dio nas autora zato što teoretsku definiciju često shvatamo kao ličnu viziju. A, šta to znači? U teoriji, dokumentarac se temelji na stvarnim događajima koji prolaze kroz autorsko shvatanje te se prezentuju kroz njegov etički i estetski ugao posmatranja. U praksi ili u procesu stvaranja dokumentranog filma autor će biti uspješan onoliko koliko je sposoban da prati činjenice i dokaze te da ih prezentuje u kontekstu. Mi se često gubimo u toj definiciji jer autorski ugao posmatramo veoma široko, nerijetko i kao subjektivno pravo da ispričamo neku priču onako kako mi mislimo da treba. U tom slučaju događaji nužno prolaze kroz ličnu interpretaciju, a time dokumentarac gubi suštinu i ostaje na razini jedne, da tako kažem, nespretne autorske pjesmice koja baš zbog toga što je takva ne može doći do publike. Zato vjerujem da će autor uspjeti da napravi kvalitetan i autentičan dokumentarac ako je u procesu istraživanja hladnokrvno i beskompromisno fokusiran na činjenice, dokaze i neposredne učesnike, odnosno svjedoke događaja koje tretira. Jedino na taj način autor dokumentarnog filma ne ostaje na površini, nego ide u dubinu uzročno-posljedičnih odnosa događaja i aktera gdje publika ne osjeća da je manipulisana i gdje može emocionalno da se povezuje. Ta povezanost s publikom je suštinski razlog zašto stvaramo dokumentarni film, jer zapravo želimo da informišemo i podstaknemo publiku na razmišljanje i, u konačnici, na djelovanje.

Kako balansirate između novinarske objektivnosti i lične empatije prema ljudima i pričama koje obrađujete?

-Moram reći da je odnos između ta dva stanja u ovom poslu izuzetno kompleksan. Tu dolazi do izražaja kakav ste kao čovjek, koliko ste sposobni da budete dovoljno hladni i držite distancu, a kad treba da emotivno komunicirate sa tim ljudima. To vam je kao neprestano polaganje ispita samokontrole. Cijeli svoj profesionalni život sam proveo u istraživačkom novinarstvu, a u mom poslu uvijek postoje tzv. pozitivci i negativci. Ako mene pitate kako riješiti ovo pitanje, moj odgovor je: ne dozvolite emociji da vas obuzme, koliko god vam izgledalo normalno i ljudski da reagujete, da se ljutite. Umjesto toga naučite da takvu emociju pretvorite u gorivo jer za ovaj posao vam treba baš puno snage i istrajnosti. Empatija mi pomaže da razumijem žrtvu kako bi kasnije tragao za pravim odgovorima, ali to je to, tu završava moja empatija. Više sam opterećen činjenicama i dokazima te kako ću prenijeti autentične emocije i doživljaje aktera koje istražujem. Ako ste uspjeli razviti tu profesionalnu distancu, onda znate da je autentična emocija aktera isto činjenica kao svaka druga činjenica za kojom tragate u procesu istraživanja i vi trebate nju tačno i pošteno prenijeti zato što se dešava, zato što je dio lanca ukupnih događaja i činjenica, a ne zato što ste empatični prema toj situaciji.

Kakav narativ, prema Vama, najjače doprinosi društvenoj pravdi — da li je to direktno razotkrivanje ili suptilna gradnja emocionalne veze s publikom?

-To su, po mom mišljenju, dva glavna sastojka istraživačkog narativa i, definitivno, magija se u većini slučajeva stvara kombinacijom direktnog razotkrivanja i emocionalne povezanosti. To potvrđuje praksa. Razotkrivanje u mom poslu je najvažnije jer se tu donosi istina i iznose činjenice. Time skrećemo pažnju publike, šokiramo je. Ali, ako publika ostane samo na tome, bez osjećaja lične identifikacije, vrlo brzo se vraća svakodnevnici. Drugim riječima, svako ima svoje brige. Postepena emocionalna gradnja, s druge strane, stvara odnos. Kada gledalac počne da osjeća, da vidi sebe u drugome, tada počne da se ljuti zato što se neizbježno suočava sa sumnjom da sutra on može biti jedan od onih kojima će se desiti nepravda. To ga tjera da ustane i da pita: šta ja mogu da učinim da se ovo promijeni. Tada naša priča postaje alat društvene angažovanosti, a to je efekat koji želimo postići.

Koje su najveće etičke dileme s kojima ste se suočavali dok ste radili na filmovima i istraživačkim pričama?

-Etičke dileme u ovom poslu su uobičajena i očekivana pojava. Ako ih nemaš, ne radiš dovoljno dobro ili ne istražuješ dovoljno izazovne teme i probleme. U procesu istraživanja ulazimo u živote ljudi u najtežim trenucima. Naš zadatak je da snimimo njihovu stvarnu emociju, bol, traumu. U tim trenucima se suočavamo sa dilemom dokle smijemo ići duboko i koliko nam je dovoljno za dokumentovanje istine. Iako su oni saglasni da budu snimljeni, u nekim situacijama se pitamo da li im činimo uslugu ili ih izlažemo dodatnoj stigmatizaciji. To je jedna od dilema. Sa druge strane, kada istražujemo slučajeve korupcije ili nepravde, prirodno je da osjećamo bijes prema negativnim akterima priče, ali sa te pozicije autora/novinara ne smijemo biti sudija. Moramo hladne glave pratiti samo činjenice i dokaze te i njih tretirati podjednako s poštovanjem. Jedino tako možemo sačuvati objektivnost i dostojanstvo profesije. Međutim, ljudi smo pa je i ta dilema često prisutna. U nekoliko situacija sam bio pod pritiskom da odustanem od priče ili izbacim imena. Ti pritisci obično dolaze od političkih ili drugih aktera koje sam istraživao. Tada dilema postaje egzistencijalna: da li ostati vjeran priči pa rizikovati sigurnost? U takvim situacijama ne odlučuješ samo za sebe, nego i za porodicu i članove tima sa kojima radiš. Takve dileme rješavamo na način da prvo radimo procjenu sigurnosti, a nakon toga pravnu analizu našeg istraživanja, tj. da li će objava naše priče dovesti do hapšenja iprocesuiranja tih aktera.

Kako pristupiti likovima (protagonistima) u dokumentarcu da bi se iz njih izvukla istina, a da se ne naruši njihovo dostojanstvo?

-Čini mi se da sam ovo pitanje načeo u odgovoru o etičkim dilemama. Jako važan aspekt u procesu dokumentovanja činjenica, posebno onih emotivne prirode. Uvijek vam je potrebno balansirati između autorske znatiželje i empatije. Zato je metodologija vođenja intervjua ključna. Međutim, prije uključivanja kamera morate stvoriti odnos sa sagovornikom, morate mu pokazati koliko je važan za priču. Također, morate mu stvoriti okvir povjerenja, čak i negativcu. Morate mu dati osjećaj kontrole tako što ćete ga pitati da li ima nešto o čemu ne bi želio da govori tokom snimanja. A kad se kamera uključi, morate emocionalno komunicirati sa sagovornikom, reagovati na ono što vam on pokušava reći i postavljati pitanja koja pokreću priču, a ne njegovu ljutnju. Tokom intervjua sa jednim funkcionerom koji je bio pod istragom zbog zloupotrebe položaja pitao sam ga da li je zabrinut zbog istrage. Rekao mi je da nije jer nije uradio ništa nezakonito. Nakon toga sam mu rekao da sam razgovarao sa istražiocima i da su mi neslužbeno rekli da imaju osnovanu sumnju da je uzimao mito. Pitao sam ga da li je znao da istraga ide u tom pravcu. To ga je naljutilo, ali kamera snima pa se morao kontrolisati, nakon čega je njegova reakcija bila sljedeća: “Nađite mi jednu osobu od koje sam nezakonito uzeo novac i ja ću potpisati kompletnu optužnicu!” U tom trenutku nije znao da smo mi nekoliko dana ranije dokumentovali najmanje jedan slučaj u kojem je uzeo mito. Da sam ga umjesto ovakvog načina vođenja intervjua pitao, naprimjer, zašto ste uzeli novac od te i te osobe, on bi nakon toga prekinuo intervju i ja ne bih dobio sve potrebne odgovore.

Šta smatrate najtežim izazovom kada pokušavate ispričati priču koja udara direktno u srž društvenih problema?

-Skupite sto istraživačkih novinara, postavite im ovo pitanje i od svakog ćete dobiti isti odgovor: definitivno dokazivanje. Suština istraživačkog novinarstva nije samo da razotkrije, već da činjenično dokaže šta se desilo te koje su posljedice. Kad govorimo o temama kao što su korupcija, nasilje, sistemska diskriminacija ili zloupotreba moći, ulazimo na teren gdje se prepliću interesi moćnih struktura i strah obespravljenih. Ljudi se boje govoriti. Dokumenti nestaju. Pristup informacijama se otežava ili onemogućava. U takvim situacijama nerijetko dolazite do tačke da odustanete, da izgubite vjeru da ćete uspjeti dokazati priču, odnosno dovesti je do kraja.

Na čemu ćete staviti najveći fokus tokom predavanja na Helem Nejse Talent Akademiji? Šta je ključna vještina koju želite prenijeti mladim autorima?

-Istraživački narativ u dokumentarnom filmu će biti fokus predavanja. Pokušat ću da kroz razgovor sa njima razumijem zašto su tu. Ako među njima pronađem istinske talente koji “prijete” da sutra postanu istinski istraživači i autori, njima ću pomoći koliko god je potrebno, čak i nakon Akademije. Koliko je dokumentarni film danas moćno sredstvo za aktivizam u BiH i može li zaista pokrenuti promjene? Jeste li pratili priču o nestalim bebama koju smo objavili prošle godine? To istraživanje smo objavili u formi dokumentarca koji u realnom vremenu prati borbu naše ekipe i roditelja koji tragaju za svojim nestalim bebama. Film je pogledalo milion ljudi, bez ikakvog marketinga, što je impozantna cifra za našu publiku. Ne samo da je reagovala javnost, nego je nadležno tužilaštvo isti dan formirao predmet za utvrđivanje činjenica koje donosimo u tom filmu. Istraga je u toku. U parlamentu su kroz poslanička pitanja nadležni organi pozvani na odgovornost i tražena je hitna reakcija. Također, pokrenuta je inicijativa za formiranje udruženja građana koje će se baviti ovim vrstom aktivizma. Bitan detalj u ovom slučaju je to što su roditelji nestale Sare nekoliko godina pokušavali doći do odgovora o njihovoj nestaloj bebi. Imali sastanke sa policijom, tužilaštvom, ljekarima i ostalim adresama koje su bile dužne da im riješe problem. Nisu uspjeli. Njihov glas se nije čuo. Na kraju, kad su shvatili da ih sistem opstruira, obratili su se CIN-u. Upoznali smo ih u trenutku kad su naknon duge borbe izgubili nadu i bili su očajni. Naše istraživanje ne samo da je dalo odgovore, nego je natjeralo nadležne organe da konačno otvore istragu, a film koji smo objavili je mobilizirao javno mnijenje i pokrenuo društveni aktivizam.

Kako birate teme koje želite pretvoriti u film? Šta je presudno: aktualnost, emotivna snaga, vizuelna priča ili nešto četvrto?

-Aktuelnost, važnost, emotivna snaga, vizuelni kapacitet - tim redoslijedom. Aktuelnost mi je uvijek polazna tačka. Istraživačko novinarstvo je uglavnom opterećeno trenutnim problemima u društvu. Korupcija, kriminal, nepravda - to su ozbiljni problemi sa kojima se suočavamo i čini mi se da nam ne ostaje puno prostora za tretiranje tema iz prošlosti. Međutim, aktuelnost nije dovoljan parametar bez procjene važnosti. Tek nakon što riješim ova dva pitanja, tražim emotivnu snagu i vizuelna rješenja koja su mi potrebna da ispričam priču. Bez toga film ostaje na nivou problemske analize, a to publika ne voli.

Šta savjetujete mladim autorima koji žele praviti filmove koji ogoljuju istinu, ali se boje pritisaka i odmazde?

-Ovaj posao radim dvadeset godina. Gledao sam sebe kako se razvijam kroz iskustvo, a onda sam gledao generacije koje su nakon mene pune entuzijazma tražile svoj put u ovoj profesiji. Vidio sam uspjeh, ali i neuspjeh - i kod sebe i kod drugih. Vidio sam upornost, ali i odustajanje. Bez obzira na sve to, i dalje sam oprezan kada trebam da odgovorim na ovakvo pitanje. Na prvu, izgleda jednostavno: dovoljno je da se govori o iskustvima, to će pomoći mladim autorima, ali time smo samo zagrebali površinu zato što se uvijek radi na živom materijalu. Svako sljedeće istraživanje ima svoje okolnosti, svoje posebnosti i drugačije izazove sa kojima se autor suočava. Neću pogriješiti puno ako kažem sljedeće: ukoliko želite da pravite dokumentarne filmove sa istraživačkim narativom, to znači da se želite bavite istraživačkim novinarstvom. U tom slučaju morate shvatiti da istina ima neprijatelje sa kojima ćete se u jednom trenutku morati suočiti. Stvaranje istraživačkog dokumentarnog filma nije samo stvar umjetničkog izraza, mada je to važno, nego je prije svega stvar forenzike ili dokazivanja činjenica. To znači da ćete se u procesu istraživanja često susresti sa nekom činjenicom, ali to neće biti dovoljno – morat ćete je dokazati. Samo snaga dokaza je dovoljno jaka dapokrene javno mnijenje, da pokrene promjene i da, eventualno, natjera sistem da radi svoj posao. Za ovaj posao nije dovoljno da budete dobar istraživač, morate pored toga biti i dobar pripovjedač. I za prvu i za drugu sposobnost volim reći da su prije svega urođene mane koje se kroz učenje i iskustvo mogu samo oblikovati i unaprijediti. Ako to nemate u sebi, neće vam biti lako. Zato je važno da testirate sebe prije nego odlučite da se bavite ovim poslom. Živimo u eri društvenih mreža i pametnih telefona − radite simulacije. Šta to znači? Napravite predistraživanje − to vas ne košta ništa − i tražite temu koju biste voljeli da istražujete. Vodite računa da je aktuelna i da je važna makar za lokalnu zajednicu u kojoj živite. Pokrenite istraživanje, tragajte za odgovorima, činjenicama, ali i dokazima. Sigurno imate mobitel − snimajte sami. Ako uspijete da istraživanje dovedete do kraja, super, slijedi druga faza u kojoj trebate sebe testirati kakav ste pripovjedač. Sjedite i napišite skript za video. “Igrajte se” sa montažom videopriče uz pomoć besplatnih aplikacija. Na kraju, finalni proizvod takve simulacije uporedite sa objavljenim dokumentarnim filmovima sa istraživačkim narativom. Na taj način će vam biti veoma jednostavno odgovoriti na pitanje da li želite da se bavite ovim poslom.