Karmen Obrdalj je redateljica i scenaristica, autorica nagrađivanih filmova i predstava, diplomirala na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci i magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Karmen Obrdalj je redateljica i scenaristica. Diplomirala je filmsku i TV režiju na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, gdje je nagrađena za umjetnički rad i doprinos fakultetu, a magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Autorica je svih svojih filmova, koji su prikazivani na brojnim regionalnim i međunarodnim festivalima. Njezin dokumentarni film Zašto mama vazda plače? prikazan je na više od pedeset festivala i nagrađen trinaest puta, uključujući Vision du Réel Media Library, Liburnia Film Festival i TIFF ODA. Kratki igrani film Kad jutro svane premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2021., nakon čega je osvojio više nagrada, uključujući najbolji film na Balkan Beyond Borders i specijalno priznanje na festivalu u Herceg Novom. Godine 2023. režira kazališnu predstavu Perzeide u Narodnom pozorištu Mostar, koja je nagrađena na Kazališnim igrama u Jajcu.
Na ovogodišnjoj Helem Nejse Talent Akademiji, u okviru programa novinarstvo i dokumentarni film, svoje znanje i iskustvo s mladima će podijeliti Karmen Obrdalj – redateljica i scenaristica čije stvaralaštvo pomjera granice društveno angažiranog filma. Diplomirana na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, s magistarskom titulom sa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, Karmen je autorica višestruko nagrađivanih filmova i predstava. Njezin dokumentarni film Zašto mama vazda plače? obišao je više od pedeset festivala i osvojio trinaest prestižnih nagrada, a igrani film Kad jutro svane svoju je premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu, nakon čega su uslijedila brojna priznanja. Karmen je i autorica kazališne predstave Perzeide, nagrađene na Kazališnim igrama u Jajcu 2023. godine. Svojim radom neumorno istražuje teme identiteta, traume, slobode i otpornosti, koristeći dokumentarni film kao oruđe za društvenu promjenu. Kao predavačica na Akademiji, mladim autorima približit će moć filmskog izraza u borbi za istinu i pravdu u vremenu kada se granice između novinarstva i umjetnosti brišu.
-Baviti se filmom znači baviti se društvom. Bez obzira na način koji pričate - zauzimate neki stav. Iz toga prirodno proizlazi aktivizam, iako mi nije nikada bio cilj direktno slati određenu poruku.
-Kada radim dokumentarni film koji skoro uvijek ima u fokusu tuđu priču, svjesna sam etičke odgovornosti koja dolazi s tim zadatkom. Priču se mora ispričati dostojanstveno, s poštovanjem prema protagonistima, ali i ujedno se mora unijeti emocija. Radila sam film na temelju tuđih pisama i imala sam sreću što je žena s kojom sam surađivala bila vrlo kooperativna - na prvom susretu smo se povezale, držale smo se dogovora i granica što je učvrstilo povjerenje ali dalo i na autentičnosti filma.
-Sa svojih studija su mi najveći utisak ostavili profesori koji su mi prenijeli vrijednosti koje se ne mogu teoretski naučiti. Umjetnost je preispitivanje i rad na sebi kao i osluškivanje sebe, promatranje svijeta i otvorenost prema istom. Želim prenijeti polaznicima ljepotu promatranja svijeta oko sebe i bivanja u trenutku - to je stvar koja će nam u budućnosti faliti, a ključna je za filmsku umjetnost. Također, želim ih upoznati s mogućnostima dokumentarca - hibridni i poetski dokumentarci su potpuno druga forma s kojem se većina ljudi nije susretala.
-Dokumentarni film je prostor u kojem se traži dublja istina - nijanse koje su danas u medijskom prostoru zanemarene. Bavila sam se u gore navedenom filmu poetskim pristupom - kada gledate dokumentarac tog tipa očekujete da proživite nečiju priču.
-Iako mi je žao što uopće moramo govoriti u kategorijama muško/žensko autorstvo, činjenica je da je ženski glas na Balkanu dugo bio potisnut – zato mi je drago što se sada glasno čuje. Ponosna sam na sve nas. Čuje se jedan snažan ženski glas i mislim da su autorice vidljivije više nego ikada. Pravi se sve više predstava i filmova s glavnim ženskim likovima, što do sada nije bila praksa u balkanskoj kinematografiji.
-Odluka o svakoj poziciji kamere govori nešto. Ne moraš biti glasan da bi te se čulo. Sam čin usmjeravanja pogleda prema nevidljivima ili marginaliziranima već je dovoljan komentar.
-Bitno je da postoji dobra priča. Dramaturginja Emina Kovačević-Podgorčević je napisala odličan tekst Perzeide i na takvom djelu je prelijepo raditi. Stavile smo u perspektivu ono što je nama bitno - a to je bila žena koja je bila u nasilničkom braku. Eminin tekst mi se posebno svidio jer glavna junakinja nije žrtva, već je višedimenzionalan lik, a bojim se da smo svi svjedočili senzacionalističkom pristupu kod takvih tema. Nastojim sve likove bilo kojeg pola oni bili tretirati kompleksno - ne želim nikoga pojednostavljivati ni romantizirati već pokazati karaktere kakvi oni jesu.
-U moru svega danas, ideja, tehničkih mogućnosti, alata - mislim da je najbitnije biti autentičan i pod tim mislim autentično pričati priču. Filmovi koji zauvijek ostaju s nama i gledaju se iznova imaju jedinstvenu perspektivu. David Lynch, Tarantino, Paul Thomas Anderson - svi oni imaju nešto zajedničko, a to je njihov pogled na svijet. Čak smo došli do toga da kolokvijalno kažemo „tarantinovski“ za situacije koje nas podsjećaju na njegove filmove – pa ako neko može biti prepoznatljiv do te mjere, zaključak je jasan: trebamo biti autentični. Također pored toga jako je bitna istrajnost i rutina. Film je umjetnost koja zahtjeva puno vježbe i prakse i bez konkretnog rada nema ništa. Tako da uz autentičan pogled, radnu etiku i malo sreće - može nastati predivan film.
-Kada ste u fazi stvaranja, ne možete sebe sami autocenzurirati. Umjetnost ne nastaje iz kalkulacije nego iz iskrenog impulsa. Reakcije publike je nepredvidiva i ako ih unaprijed pokušavamo zadovoljiti riskiramo da izgubimo ono najvažnije - autentičnost. Moje polazište je uvijek istina. Ako je priča iskrena, ona ima prva postojati, bez obzira na temu.
-Trenutačno čekam svjetsku premijeru filma “Metak u pušci” na Bašta Festivalu i radim na adaptaciji serije o kojoj još ne mogu ništa otkrivati, ali mogu reći da je glavna junakinja suvremena žena sa suvremenim problemima.
Predavanje pruža uvod u poetski dokumentarni film kao hibridnu formu koja spaja emociju, atmosferu i lični doživljaj kroz analizu procesa stvaranja i etičkih izazova intimnog narativa.